Grčka mitologija je kao stvorena za akcijski RPG, pa nije ni čudo da smo Rise of the Argonauts čekali s nestrpljenjem. Autori su prije izlaska imali dosta problema, no uspjeli su igru objaviti krajem prošle godine. Budući da smo sve hitove ispucali dosta ranije i trebalo nam je nešto da se opustimo, makljaža bez mnogo razmišljanja predstavljala je idealan izbor - barem smo se tome nadali. Nažalost, već je u početku očito da Rise of the Argonauts nije najblistaviji primjerak svog žanra. Priča i nije toliko loša s obzirom na to da u ulozi kralja i ratnika Jazona pokušavamo spasiti voljenu iz ralja smrti i usput eliminirati prijetnju samom prijestolju, no način na koji su nas autori odlučili voditi kroz igru je zastrašujuće loš za igru koja je najavljivana kao vrhunski naslov. Naime, od nešto više od desetak sati, koliko će se najstrpljiviji družiti s Jazonom i njegovim podanicima, skoro polovica vremena otići će na razgovore s drugim likovima. Priznajemo da su sami razgovori zanimljivi i dinamični jer su autori primijenili zgodan trik s nekoliko izbora predefiniranih rečenica mnogo ranije no što dođemo do trenutka da progovorimo, čime se konverzacija ne prekida, no problem je u tome da mi nismo kupili igru da bismo pričali, već da bismo mlatili negativce svim dostupnim oružjima. Uz to, valja spomenuti da svaki razgovor jednako završava bez obzira na to kojim ga smjerom vodili, a izbori su nam dani tek toliko da bismo zadovoljili bogove. Bogovi su navodno od velike pomoći u daljnjem napredovanju, no koliki je njihov udio, teško je reći. Naime, umjesto uobičajenog sakupljanja iskustva, vlastitim akcijama, odlukama u razgovorima i dostignućima poput određenog broja ubijenih neprijatelja sakupljamo bodove za četiri boga. Nakon što ih sakupimo dovoljno, daje nam se mogućnost izbora talenata koji poboljšavaju naše karakteristike. Većina ih je pasivna, dok par akcijskih možemo direktno koristiti u borbama. Problem je u tome što za pasivne nigdje ne piše koliko je, primjerice, veća šansa da blokiramo udarac ili koliko više štete nanosimo protivniku, dok božanske moći možemo koristiti prerijetko, tako da bismo često potpuno zaboravili da ih posjedujemo. Sama borba je pak smiješno jednostavna jer se, osim izbora par oružja koja mijenjamo u letu, sve svodi na neprekidno izvođenje istih poteza, odnosno jezikom laika, bjesomučno klikanje mišem ili pritiskanje vezane tipke na gamepadu. Istina, rješavanjem zadataka dobivamo bolja oružja i oklop, no osim vizualnog izgleda, razlike u performansama su opet nevidljive i moramo tek vjerovati da uistinu jače udaramo. Kad već spominjemo borbu, recimo i da sa sobom često navlačimo svoje pratitelje poput Herakla, no oni su potpuno izvan naše kontrole. Ne možemo im čak narediti ni kojeg protivnika da napadnu, već oni po vlastitom nahođenju skakuću po bojnom polju i mlate koga stignu. Osim priče koju će nažalost samo rijetki shvatiti jer će sasvim razumljivo prekidati i ubrzavati razgovore, jedina svijetla točka igre jest dizajn okoline i protivnika - no čak ni oni ne izvlače ovaj “akcijski RPG” iz naše nemilosti. Jednostavno, Rise of the Argonauts je ispodprosječan naslov u koji je uloženo mnogo, no krajnji je rezultat poražavajući.